 |
|||
|
UDRUŽENJE LIKOVNIH UMJETNIKA UNSKO-SANSKOG KANTONA (Bosna i Hercegovina) |
|||
|
Likovni umjetnici USK-a |
Sjedište Udruženja ULUUSK je u Bihaću, u zgradi Kantonalnog Muzeja, Ul. 5.korpusa 2 |
|
Skica za grupni portret ZAJEDNO – ZA JEDNO  Kolektivne izložbe po pravilu i nisu najbolje, bez obzira da li je riječ o elitnim umjetnicima ili tek estetskom vašaru svega i svačega u stilskom, kvalitativnom i generacijskom smislu. Te manjkavosti, međutim, briše ideja, jedini alibi udruženih umjetnika, to njihovo ZAJEDNO, za jedno, a isto. Tako je i ovdje, i sada. Variuetas delectat. Stoga je ovu izložbu najbolje posmatrati kao jedan presjek, likovnu panoramu, pregled, ljetopis kista, karavan slika ili zanimljivo društvo u šetnji po galerijskim prostorima bivše nam domovine. Društvo, rekoh, jer gotovo kao bića, te slike-putnici, obišle su već više gradova i još im je obilaziti: prelazile su državne granice, na carinama čekale red i odlazile među ljude raznih profila i interesovanja, pa ih vidješe ovdje, tu, tamo, u Zagrebu, Karlovcu, Bihaću, Zenici. A sutra – Tuzla, Mostar ili Sarajevo, i nove bjeline galerijskih zidova. I nove oči, radoznale, namćoraste, stroge, spremne da svemu uzmu mjeru. Ali, kako izmjeriti nemjerljivo? Nikako, bar u ovom slučaju. Jer, ovo nije tek izložba – ovo je grupni portret s veličanstvenom damom, s umjetnošću, isključivo posvećen njoj. Ima tu, doduše svega po malo, i za cjepidlake, za iskošene poglede, za svako oko, za svako stanje i nivo duha. I to šarenilo ima funkciju – i opravdanje, kao stvar ukusa i stvar kriterija. Jer su se na istom poslu našli ljudi raznih promišljanja, stavova, stilova, tehnika i dometa; akademski umjetnici i naivci, đaci i profesori, amateri i profesionalci. Pa oni na zalasku i oni koji dolaze. Članovi ULUBIH-a i oni koji to nisu. |
A svi zajedno, oko Ahmeta,
Ibukića. Okupila ih umjetnost i – eto ih, različitih, a istih
– jednakih. Neko s jednim radom, a neko s dva, pa i tri. I tako, tridesetak umjetnika i četrdesetak radova. Sa zidova gledaju besane noći – pomiješani snovi. I ničeg tu nema takmičarskog; bez koncepta, neobavezan izbor, pregled onoga štoo se na našim geografskim
prostorima stvara, tek informacija, podsjetnik kista i sna. A svaki je umjetnik zasebna priča, kod svakog njegov ispis, indiidualni rukopis po kom se razlikuje. I svi stoje pred ljudima, goli, bez kostima, duše neogrnute, a svjetla su upaljena i teško je skriti sve što je vidljivo, i ono što znaš, i ono što ne znaš. Jer to nisu samo ulja, pasteli, akrilici, grafike, kolaži, akvareli, ili umjetničke fotografije: to su pojedinačni unutrašnji pejsaži umjetnika. I lijepo se vidi kako ko iznutra izgleda. Kako izgledaju Stipe Hamulka i Stipe Tomljenović, a kako njihovi bivši đaci: Turkalj, Smajić, ili pisac ovih redaka. Vidi se i akademsko znanje i naukovanje Jušića, Kasumovića, Seja Ramića, ili Čauševića. Sve je to došlo iznutra. I raskošna naiva Cerića. I ljepota vode akvareliste Isakovića, i impresivnost Bajrića. I pokušaj da se stvari drukčije vide kod Rekanovića, Hašića, Kasupovića, ili Rihe Skopljaka. I klasični crtež Abdića, kolorisan samo njegovim bojama. Pa Topićevo i Midžićevo koketiranje sa svim tehnikama i pravcima. I izvrsne fotografije Edite Ibukić i čudesnog Sinanovića. Naravno, i trptih Ahmeta Ibukića, bez koga bi mogao svijet, ali ova izložba ne. I ništa se tu ne može skriti, baš kao što se kriti ne da ljubav, ili siromaštvo, ili kašalj. A zašto i skrivati? Uostalom, evidentno je da tu ima raznih škola, ideja, stremljenja, te uticaja što starih što novih majstora, tragova kubizma, vorholizma i ko zna sve čega ne. Ali, kao da se ovi umjetnici ne boje uticaja, kao da se ne plaše da posmatraju svojim trećim okom kroz iznajmljene prizme dok stvaraju svoj šareni svijet. U svakom slučaju sve je na gledanje, i za gledanje, pa, što se ne može dodirnuti dušom, može se barem okom obujmiti, jer ima se šta i vidjeti; ima tu individualnih i individualističkih stavova, likovnih promišljanja, iskrenih poteza kistom i veoma zrelih radova. Sve je tu, od pohvale do negacije svega klasičnog, do ruganja s tradicijom. I sve je do onih koji gledaju. A nema kategorizacije; svi su podjednako vrijedni, a to, što neko više voli jabuke nego kruške ove umjetnike posebno ne brine – jabuke i kruške se ne sabiraju i ne porede. To je to, za sada: faze, faze, zarezi. Iza svakog djela nevidljiv zarez – apstraktna zapeta. A biće toga još i ponovo će novi zarezi zamijeniti stare. Jer ovdje ništa ne prestaje. Jer ovo je, kako rekoh, tek pregled, trenutak zbirnog stvaralaštva, ili probrani trenuci, iskupljeni, uhrpani i izloženi, trenuci naših umjetnika. I, ma kako to ko posmatrao, meni je ovo sasvim u redu; ja volim ove ljude i njihove trenutke. To su moja braća po nesanici i veoma rado zauzimam pozu za grupni portret s njima. Husein Dervišević |
|